Uspinjača

"Dva konopa, dva kotača; dvije kutije i dva vozača; uspinje se pa se vraća; uspinje se pa se vraća; eto, to je uspinjača." (Dječja pjesmica)

Zagrebačka uspinjača povezuje Gornji i Donji grad, a puštena je u promet 8. listopada 1890. godine u tadašnjoj Begovitoj ulici. Danas je to ulica Josipa Eugena Tomića. Inicijator gradnje bio je D. W. Klein, osječki poduzetnik, koji je ideju za izgradnju dobio brojanjem prolaznika koji su se penjali i spuštali po 165 stuba koje su spajale Gornji i Donji grad. Zaključio je da bi uspinjača, kakvu je tada imala Budimpešta, bila isplativa investicija. Ideju je iznio čelnicima grada Zagreba i tako je sve počelo.

Nakon što je puštena u promet, uspinjača je omogućila brzu vezu između sve većega Donjega grada i staroga, gornjeg dijela Zagreba, koji je u to doba bio središte političkoga, administrativnoga i duhovnog života. S trasom dugačkom 66 metara postala je najkraća žičana željeznica na svijetu namijenjena javnom prijevozu, a pogonio ju je parni stroj. Već je u prvim godinama dobila nekoliko nadimaka, a oni su „funicular“, „željeznica na uže od žice“, „arni uzvo“, „drahtseilnahn“, „stara dama“ i „zapinjača“. Uspinjača je bila najmoderniji stroj koji se pojavio u gradu i izazivao je veliko zanimanje građana. Koliko je to bilo davno, govori i podatak da je uspinjača godinu dana starija od konjskog tramvaja. Kabine uspinjače bile su podijeljene na razrede, odnosno na odjeljke prvog i drugog razreda. Razlika je, osim u udobnosti, bila i u cijeni - vožnja u jednom smjeru prvim razredom stajala je tri, a drugim razredom dva novčića.

Uklanjanjem unutarnjih pregrada kabine su dobile jedinstven prostor, s više zraka i svjetla, u kojemu su putnici bili komotniji, a ujedno su, u slučaju duljeg zastoja, mogli lakše izaći iz vagona na pomoćne stube. U ožujku 1934. godine, nakon velikog kvara parnog stroja uslijed dotrajalosti, uspinjačin motor je zamijenjen električnim. Novi motor se pokazao vrlo kvalitetnim rješenjem - smanjena je buka i zagađenje, a vožnja je postala ugodnijom, bržom i sigurnijom.

Veća obnova Uspinjače dogodila se 1969. godine. Vrlo popularno zagrebačko javno prometalo tada je ostvarivalo prosječno 55.000 vožnji na godinu, pa je zamor materijala postao primjetan. Obnova uspinjače je zbog neriješenih financijskih pitanja trajala mnogo dulje nego što se očekivalo. Djelomično je razlog i to što se prvim pregledima otkrilo stvarno stanje uspinjače - cijelo postrojenje je bilo u toliko lošem stanju da se odlučilo da će se sagraditi nova uspinjača. Nakon četiri godine, u listopadu 1973. počinju građevinski radovi na obnovi. Novi stanični objekti oblikom i izgledom napravljeni su identično starima, čime je očuvana izvorna arhitektura toga zakonski zaštićenog spomenika tehničke kulture. Veliki stari pogonski zupčanici s izmjenjivim drvenim zupcima, vučno uže i ostali vitalni dijelovi postrojenja, predani su na čuvanje Tehničkom muzeju.

Nakon obnove i pokusne vožnje pod opterećenjem (u kabine je utovareno tri tone pijeska u vrećama), uspinjača je nakon najdulje radne pauze u svojoj povijesti (više od četiri i pol godine), obnovljena i uljepšana, svečano puštena u promet 26. srpnja 1974. Osim estetskih promjena, vožnja uspinjačom je postala ugodnija, bez vibracija i naglih promjena brzine. Od novijih zahvata ističe se onaj 2004. godine, kad je na uspinjaču ugrađena hidraulična podizna platforma za lakši pristup osobama s invaliditetom, i 2005. godine, kada je uoči 115. obljetnice, uspinjača temeljito obnovljena, a upravljački pogon osuvremenjen.

Tehnički detalji uspinjače
• dužina pruge: 66 m
• visinska razlika: 30,5 m
• nagib pruge: 52 %
• promjer čeličnog užeta: 22 mm
• širina kolosijeka: 1,2 m
• snaga motora: 37 kW
• prosječna brzina vožnje: 1,5 m/s
• trajanje vožnje: 64 s
• kapacitet kabine: 28 odraslih putnika / 16 sjedećih i 12 stajaćih mjesta

Izvor: zgportal.com