Ulica Ilica

Sa skoro 6 kilometara dužine i preko 500 kućnih brojeva, Ilica je jedna od glavnih gradskih prometnih ulica, a bila je i prva asfaltirana ulica u Zagrebu.

Ilica se smatra glavnom zagrebačkom gradskom ulicom i trgovačkim središtem. Ulica se proteže u smjeru istok-zapad, od Trga bana Josipa Jelačića, preko Črnomerca do Aleje grada Bologne.

Dužina ulice je 5653 metra i četvrta je najduža ulica u Zagrebu, nakon Radničke ceste, te Zagrebačke i Slavonske avenije. Iako nije najduža u Zagrebu, Ilica je ulica s najviše kućnih brojeva - preko 500.

Ilica je jedna od glavnih prometnih ulica grada. Od početka ulice (od Trga bana Josipa Jelačića) cijelom dužinom do okretišta Črnomerec, osim za tramvajski promet, Ilica je jednosmjerna (pravac istok - zapad).

U prošlosti je bila glavna ulica Donjega grada, poznatija pod imenom Lončarska cesta ili Lončarska Ves. Ime „Ilica“ prvi put se spominje 1431. godine, a današnji oblik poprima krajem 18. stoljeća. Iako postoji više teorija oko nastanka imena Ilica, vjeruje se da je dobila ime po potoku Ilica koji je tada postojao, a izvirao je podno „Peneznih goric“ ili „Gradečke gmajne“, današnjeg Rokova perivoja. Uz taj potok živjeli su lončarski obrtnici koji su iz njega vadili ilovaču od koje su proizvodili keramiku.

Jedan od najpoznatijih „Iličanina“ je bio hrvatski skladatelj Vatroslav Lisinski. Rodio se 8. srpnja 1819. godine u kući u Ilici koja je stajala nasuprot Mesničke ulice, a danas na tom mjestu stoji njegova spomen ploča.

Krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, na potezu između Trga bana Jelačića i Britanskog trga, mnogi raniji objekti postupno su se počeli uklanjati, a na njihovim mjestima izgrađene su nove reprezentativne kuće. One su dosezale do tri kata, a mahom su to bile stambeno-trgovačke zgrade. Osim prizemlja, u poslovne su se svrhe počeli koristiti i prostori mezanina, dok su se za stambene potrebe najčešće koristili gornji katovi.

Tadašnja posebnost Ilice bila je i u revolucionarnom načinu gradnje prizemnih etaža - otvarala su se prizemlja s velikim uokvirenim i ostakljenim izlozima, čime su se stvorili uvjeti za razvoj trgovačke djelatnosti.

1863. godine u Ilicu je prvi put postavljena javna rasvjeta. Prvo svjetlo na ulicu davale su konzolno postavljene plinske svjetiljke, a one su već 1890. godine zamijenjene kandelabrima. 1907. godine postavljaju se stupovi s električnim svjetiljkama.

1902. godine na uglu Ilice i Gundulićeve ulice, u prizemlju jednokatnice Ferdinanda Budickog (građenoj u gotskom stilu), otvorena je prva zagrebačka prodavaonica automobila, motorkotača, prikolica, bicikla i šivaćih strojeva Singer. Kuća Budickoga srušena je 1907., a na njezinom mjestu podignuta je palača Hrvatsko-slavonske zemaljske banke. U prizemlju i polukatu banke otvorena je nova kavana Corso, u kojoj je bio smješten striptiz-bar, kojeg su stariji zagrepčani nazivali „kokošinjec“.

18. kolovoza 1910. godine pušten je u promet prvi električni tramvaj, a tom je prilikom, radi obnove ulica zbog elektrificiranja pruge, Ilica prvi put popločena, što ju čini prvom asfaltiranom ulicom u Zagrebu.